Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

nedjelja, 29.04.2012.

Onaj...treći...

Šum ulice ,u kojoj svakih deset sekunda prolazi jedna ili maksimalno dvije osobe, spojen sa zvukom radija na kojem su svirale poznate domaće pjesme i nekoliko napornih, miješale su se u narančastoj šalici čaja. Hladan je, i bez šećera, odvratno bezukusan ,baš onako kako ga volim. U pokušaju izračunavanja koliko mi je čajnih žličica ostalo prekinula me Ruka koja je vrhom prsta dotaknula moj dlan, naslonjenu na koljena. Nježnije od svile koja ti dotiče lice u jesensko jutro , radio je osmice na mojoj koži, pa krugove i polukrugove koje je spajao ponovno u osmice. Ipak, osam gledajući s njegove strane je bio znak beskonačno. Beskonačno...Strah. Trenutci dijaloga između njega i osobe nasuprot njega koja ga je promatrala blistavim očima s kojima će uskoro gledati bijele zidove i stare žute knjige, protekli su sporo, razvučeno i toplo. Sunce koje nije dopiralo do ove ulice kao da je probijalo kroz zidove i palilo moju kožu na leđima i vratu. Ili to nije sunce? Kada se govornik okrenuo prema televizoru da analizira nekakve animacije , On mi je odmaknuo kosu nevidljivim pokretom i poljubio vrat, kao da je to nešto što radi svakodnevno. Pogled mi je proletio preko njegovih usana koje su se zadovoljno savile u polukrug slatkog smiješka. Sige sa srca su se odlomile i pale ravno na želudac gdje sam osjetila bol tih oštrica. Minute su djelovale kao godine, a dah se usporio kao da želi nestati s vremenom. Težina srca je popustila ali ujedno postajala jačom pri svakom susretu neodređenih i smeđih šarenica.

"Vidimo se." "Doviđenja".

Treća i četvrta osoba su se razišle prema istoku i zapadu, dok smo mi krenuli prema labirintu sitnih ulica što zaudaraju na jučerašnju razbijenu bocu Jacka, tisuće dimova malograđana i ukiseljeno mlijeko što ga siva maca na uglu nije polizala. Pokušala sam gledati u detalje, prodirati kroz zidove i diviti se arhitektonskim uređenjima neuređenog nereda. No osoba pokraj mene je postojala, i ja sam ga pratila, i gledala u sjenu što se poigravala po kamenu. Automobil kojeg sam zavoljela na prvi pogled, iako nisam ljubitelj automobila uopće, čekao nas je nakon nekoliko ulica na istom mjestu gdje smo ga ostavili. Glazba-do kraja, brzina-savršena, naočale-na mjestu, Ruka...Povlači moju blago kao da svira nekakav instrument i stavlja na mjenjač te je obgrli svojom, velikom poput šape nekakvog vuka, topla i meka. Drhtim pod svakim dodirom iako je bol ispremiješana s vrućinom obuzela gotovo čitavo tijelo. Pogledom me smirio i vratio natrag na mjesto.

- Dio koji nedostaje -

Toplina je nestala, i sve se razdvojilo.Trenutci dok je razgovarao s nekom xy osobom bili su posve prazni, nisam osjećala ni bol, ni tugu, ni sreću. Rastanak je bio isti kao i posljednja dva puta. Zagrljaj "vidimo se", okret na peti za sto osamdeset stupnjeva i uzbrzan korak koji je sličan bježanju da izbjegnem kontakt njegovih i svojih potopljenih očiju.
Nisam mogla nositi naočale. Svjetla grada i crne mase ljudi izgledali su poput igre svjetla i sjene u krošnjama ljetnog stabla. Toplina je nestala i hladni zrak se provukao kroz crnu čipku na mojim rukavima. Jedina mjesta koja su gorjela su mjesta pod njegovim prstima. Svake sekunde se hlade, i žele da se vratim.

Danas je početak krajeva, ili početak početaka. Dio beskonačnosti u kojoj pronalazim vlastite sekunde i zauzimam ih.
"Bojim se."
"Ne trebaš se bojati više."
Bojim se...još uvijek.

29.04.2012. u 21:54 • 2 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.