Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

nedjelja, 02.02.2014.

24012801

Zaboravi.
Refleksija blagdanskih svjetiljki i ukrasa na crnom lakiranom stolu nepodnošljivo je razbijala eleganciju linija što stvaraju oni mutni obrisi pepeljare, olovke i šalice. Naočale su još uvijek bile mutne od promjene temperature u ovom toplom no smrdljivom zaklonu. Note, zapaljene pri rubovima. Dekoracija. Melodija koja se ne poklapa sa slikom na dugom ekranu i slike nepoznatog autora. Pogledi dviju materija koje me promatraju s druge strane prostorije i prolaznik u zelenom kaputu.
Šutiš,ponovno.
Nisam primjetila povratak Leptira. Duboke tamne oči što upijaju svu refleksiju i ne odišu nikakvim znacima života razlile su se poput tempere i zauzele moju pozornost. Tišina. Razgovor koji je uslijedio sadržavao je hrpu zanimljivih i ugodnih sijećanja, događaja i misli. Onaj vremenski vrtlog u kojem se pronađemo u takvim situacijama nas odvuče na drugu stranu svemira gdje se sve zaustavi. No refleksija stola je i dalje otvarala portal u sadašnji svijet, te sam sjedila na rubu vremena ljuljajući se na visokoj gredi.
Možeš li zamisliti poruku u svojim mislima?
Dodir. Nepoznata toplina razlivena vrhom kože koja je počela pucati poput tankog leda i boljeti pri dodirnom mjestu. Mekoća poput udarca oštrim predmetom i upornim lupanjem jer su vrata čvrsto zatvorena.
Pogled. Staklene oči su pokušale izvući informacije o kretnji, pokretima zjenice i disanju kako bi razaznale pojmove unutar mojih misli. Pokušala sam zamisliti poruku koja je već i mojoj svijesti djelovala kao mutna mrlja na naočalama, ili ih pak nisam dobro pobrisala. Mogu li te odvući daleko u dubinu svoje svijesti dok mi gledaš kroz "ogledalo duše" . Mogu li , otvoriti vrata svakog sijećanja i pokazati svijet koji nikada nije postojao ,no ponavlja svoje beskonaćne linije. Držati tvoju ruku i odlebdjeti iznad neprekinute linije oceana čiju površinu otkriva pljusak osjećaja. Pogledaj, duboko. Što vidiš? Treptaj. Esencija.Leptir se namrštio i vidio planine, autobus i pojmove koji su vezani uz moje svakodnevno razmišljanje. Planine. Penjanje po oštrim stijenama tijekom mečave koja spriječava put prema vrhu. A onda... a onda grad, izgrađen od čistog zlata, hramovi, povijest, tajne i kultovi. Oči. Pleme. Vatra. Pjesma.
Ne mogu pisati.
Opet se gubiš.
Tu sam. Nisam se pomaknula. Skočila sam s grede u sadašnjost i promatrala rub šalice kako se približava njegovim usnama koje su se blago rastvorile i zaustavile dah. Moj crni čaj nije imao okus po onome što bi trebao predstavljati. No gorčina me odvukla u krevet među hladnim zidovima nekoć zabranjene sobe koja je bila preplavljena smradom vlage, tamjana i oraha. Svijeća je već bila pri samom kraju i plamen se neuspješno pokušavao spasiti hvatajući se za posljednje milimetre svog izvora. Kiša. Topli oblog. Nisam se mogla micati danima.
Lažeš.
Ne mogu pisati.
Savinuta poput stabljike cvijeta pokušavam brojati linije drvene teksture na stolu. Odgovor. Svijetli. Ne mogu kliknuti na njega. Znam što će uslijediti, znam koliko može čitati, i znam što vidi. No možeš li zaista prodrijeti tako duboko i vidjeti onaj skriveni grad? Koliko si spreman daleko putovati i boriti se u nadi za odgovorom,za istinom? Ili pak uopće ne tražiš odgovor? Što te vodi? Osjećaji? Nagoni? Ili pak radoznalost. Što ako dođeš do odredišta kojeg toliko priželjkuješ? Hoćeš li uništiti sve za sobom kako nitko ne bi mogao pronaći isto, ili pak podijeliti s drugima? Što ako... čitavo ovo vrijeme hodaš u suprotnom smijeru. I planina nije odgovor kojeg si mogao izvući iz nekoliko treptaja oka. Što ako trebaš zaći u dubine hladnog oceana , u mrak i nepostojanost. U crninu svemira i središte atoma. Gdje se nalazi? Ono što vidiš, je refleksija vlastitog postojanja. Ogledalo se ne može okrenuti.
Čitam.
Vidim.
Osjećam.
Skrivam.
Šutim.
1056 sati kasnije.
Animalnost?

02.02.2014. u 22:32 • 3 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.