Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

utorak, 25.02.2014.


Mrak.
Hladni zaobljeni tamno sivi oblutci prosipali su se vijugavim putem što vodi prema vrhu planine. Neki su već duboko bili zakopani pod brojnim stopama svakodnevnog posjećivanja tog Mjesta. Rubovi puta su bili zatvoreni oštrim crnim stijenama niz koje su tekle kapljice voska tisuće svijeća što su nekoć osvjetljavale put. Sada su samo tiho postojale pod crnim velom noćnog teatra. Pisma, knjige, riječi i rečenice su ležale posvuda i blago svjetlucale pod mjesečevim usnama. Beztežinski se vućem prema planini i brojim svijeće vrhovima prstiju koji klize i dodiruju još uvijek meki i vreli vosak. Dodiri su postali hladni, poput glatkih vrhova tipki klavira što je svirao melankoličnu pjesmu zaborava. Trava što pokušava prodrijeti među crnim stijenama djelovala je živo, kretala se u tihim i tužnim pokretima mjesečeve uspavanke. Sitne čestice zvjezdane prašine lebdjele su oko mene i vrtjele me u krug. Dirale kosu, oči, ruke, usne. Nosile sve više i više prema Mjestu , te prodirale kroz moju kožu i ubrzavale otkucaje već hladnog srca.

Danas je Mjesto prazno.

Trava što je nekoć prodirala kroz njegovu kožu i zadržavala svaki njegov dah pod mojim , sada je usamljeno grlila drugu. Lebdjela sam do ruba litice i podignula pogled prema beskonaćnosti svjetla grada pod zvijezdama. Negdje, je plutao prozirni sat nebeskim valovima i približavao se hladnim noćnim povjetarcem. Sat koji je upravljao Vremenom i mogao zaustaviti sadašnje. Sat, koji pretvara Mjesto u pozornicu uspomena. Dotakni me, sjeti se. Nestani.

-Tu sam, pokraj tebe, na livadi ispod zvijezda. A ispod livade, pogled na nepoznati grad. Svjetla se blago prelijevaju i stvaraju odsjaj na oblacima u daljini otkrivajući vatreni okvir oko beskonaćnog prostranstva iznad nas. Toplo je, početak ljeta, no još uvijek dovoljno svježe da se koža naježi pri svakom dahu sitnog povjetarca. Tiho je, nalazimo se na vrhu brda, daleko od ljudi i daleko od šuma grada. Svaki pogled u nebo oživljava prirodu oko nas. iako je sunce već davno zašlo, linije na nebu su još uvijek vidljive. Ostanimo tu dok se sljedeće linije ne pojave s druge strane, dok se sve ne probudi. Ostanimo budni onda, kada svi spavaju, kada vrijeme teče usporeno.
-Izmjenimo sve što je ostalo između nas. Ljudi su odavno otišli, sami smo u horizontu sjene nekadašnjeg sunca. Polako ostao sam sam, iznenađen, pričekati ću te ovdje gdje si me ostavila, daleko od grada i ljudi. Samo želim poletjeti, dotaknuti nebo i osjetiti vjetar na visinama na kojim nikad nije bio udisan. Želim da mojim plućima taj zrak prođe po prvi put. Dalko od smoga, od dima cigareta, tvornica... Tu ću biti... Ako mi se svidi, ne pitajte za mene.
- Nikada nisi sam, ja sam uvijek blizu tebe. Ležim pokraj tebe i onda, kada me ne možeš vidjeti. Možda sam samo onaj mali odsjaj zvjezdane prašine pokraj tebe. Okrečem glavu prema tebi, promatram te. Kosa koja se uvija kroz travu i spaja te s prirodom. Izgleda kao da te obujmila i zagrlila čitavo tijelo, ne možeš se pomaknuti. Hladan izraz lica i oči koje gledaju beskonačno u visinu. Vidim odsjaj svih dalekih i izgubljenih zvijezda u njima. Želiš ih dotaknuti , osjetiti toplinu. Spuštam pogled niz linije tvog lica prema usnama koje su blago odvojene. Boriš se za dah koji ti prožima čitavo tijelo svježinom netaknute prirode. Zatvaraš oči. Tvoji prsti se blago savijaju i zadiru duboko u travu, kao da prolaziš blago nekome kroz kosu.


Kapljica. Ne želim nestati iz tog trenutka. Dijalog koji je trajao satima i nosio me miljama daleko iako se nisam pomaknula s Mjesta. Gledam u sat i preklinjem da me vrati još malo...još samo malo.

-Na livadi, na gustoj i mekoj zelenoj travi prekrivenoj rosom, zlatnom poput zvijezda i mekom poput kose. Ne poznajem ovo mjesto. I nikada nisam bila tu. Nikada se nećemo odvojiti od ovog mjesta, iako ćemo s njega putovati u svim smjerovima ovog svijeta. Mjesto ne posjeduje ključ, no pripada samo onima, koji su ga spremni držati u svom srcu. Ono...je tvoje.
-Možemo li ostati ovdje? Gdje vrijeme ne teče, već kapa. Tako sporo prolazi samo vječnost.
-Ja ću te uvijek tu čekati.


Uvijek ću te čekati...Sat je rastvorio svoja vratašca i pretvorio se u tisuće zlatnih atoma što su lepršali poput nepoznate mase, zatim se formirao u predivnu pticu i nestao među zvijezdama. Pokušala sam ga dosegnuti no hladni vjetar mi je prodrmao ruku i spustio na zemlju. Više nisam mogla lebdjeti, nisam mogla osjetiti toplinu. Mrak. Hladna mokra zemlja i oštra trava parali su moja stopala što su stajala na rubu beskonaćnosti. Moram čekati. Svjesna sam. Topliji dani će jednom doći, i ponovno ću moći promatrati njegove linije kako se pomiću pri svakom uzdahu. Prozirne staklene oči što upijaju Kaos i nestaju među mjesečevim rukama. Ja ću ostati na Mjestu, promatrati grad, promatrati živote osoba i njihove odluke. Čitati osjećaje , tražiti odgovore.

Napravila sam nekoliko koraka unatrag i spotaknula se na hladni kamen. Beztežinski sam pala na mjesto gdje je on nekoć putovao među zvijezdama. Trava mi je ljubila kožu svojim oštrim vrhovima te nježno grlila dlanove. Njegov miris je ostao u svakom atomu ovog Mjesta. Toplo je. Skolupčala sam se i zagrlila koljena koja su krvarila pod bijelim rukama. Toplina je klizila mojim obrazom niz vrat i uzdisala tiho dok se provlačila kosom, te ponovno u kaotičnom plesu prelazila preko očiju prema usnama. Ovdje je toplo...Tu ostajem. Tu ću te čekati. Tu ću čuvati uspomene u zvjezdanoj prašini i čekati da me probudiš. Mjesto nikada neće prestati postojati, sve dok postoji vatra. Sve dok pucketanje ne prestane, mjesec ne ugasne i vrijeme ne prestane postojati. Čekati ću u vječnosti, i dalje od nje.

Tu sam.

25.02.2014. u 21:37 • 4 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.