Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

ponedjeljak, 02.06.2014.

28010206


Već dugo nisam osjetila onaj topli, slani vjetar što pretvara svako ljetno popodne u zatočenost krletke, ispunjene prozirnim i lepršavim zavjesama. Ležala bih vječno, na onom mekom tapetu kojeg dovućem do balkonskih vrata i promatram rubove zavjesa šte izvijaju svoje savršene linije pod dodirima vjetra. Ta neprestalna harmonija dodira i plesa se miješala s onim istim slanim kristalićima što su se lijepili za Njegovo lice.

Plaža.

Ljeto je još danima daleko, no vjetar je već uranio, te navijestio svoje nove priče. Sunce je skrivalo onu omiljenu maminu boju, koja je nestala s površine mora. Poput tisuću neprekinutih zvjezdica spojenih u svilenu plahtu, more je zapljuskivalo do vrhova prstiju, i povlačilo za sobom ovalne kamenčiće. Zašto, se neki kamenčić odvoji od svog prijatelja s kojim je provodio sate na suncu i pričao o svojim tisućljetnim pričama. Tko odlučuje koji kamen se mora otkotrljati, i koji kamen mora otići? Ili on pak odlazi sam od sebe?

"Što te muči?"

Dva tamna draga kamena su zasvijetljela na suncu pokraj mojih očiju. Pogled koji uspjeva u meni usporiti i umiriti svaku aktivnu i nemirnu stanicu. Klizim pogledom po bljestavoj koži prepunom slanih kristalića , a zatim po kosi koju nemirno vjetar dodiruje, no nesvjesno i moja ruka,koja klizi uz njegov vrat i kroz kosu.

"Sve je u redu."

Toplina sunca je na trenutak počela nestajati zajedno s pogledom. Poput pomrčine je sve utihnulo i nestalo. More se povlačilo, zvijezde utonule, kamenja utihnula i oči nestale. Ne prepoznajem ovo mjesto više, ovo nije ista plaža, isti dan. Ovo nije ista tekstura mekih oblutaka , ovo nije ista toplina njegove blizine. On nije tu. Pod prstima osjećam grubu teksturu nazubljenog kamena što je urezao svoje prste pod moju kožu satima, danima i mjesecima unatrag. Tišina koja svoju nepokrenutost spaja s vremenom izgubljenim u sjećanjima , u valovima što tiho i zaustavljeno promatraju tu stranu scenu. Ne smijem se tu nalaziti, ne pripadam ovom vremenu. Ovo vrijeme je prošlo, i sadašnjost ne smije prolaziti kroz nju jer, svaki dodir, je jači od najoštrijeg, jer svaki povjetarac je poput tisuća oluja skupljenih na jednom mjestu, jer pogled, više ne postoji. Pogled je ostao zarezan u stijenama koje su izgubile svoju nekadašnju toplinu i slanoću. Sada su samo hladne, prozirne, gotovo staklene. Nalazeći se u staklenom pješćanom satu koji je sastavljen od suza... Kada će jedna strana ostati prazna, a druga puna? Hoću li morati okrenuti sat i krenuti iz početka? Ili mogu zaustaviti vrijeme i ne koristiti prošlost kako bi nastavljala sadašnjost. Možemo li koristiti novi pijesak u mjerenju i usmjeravanju vremena svaki put? Koliko je potrebno, za živjeti?

Nevidljivi mekani obrisi su prolazili rubom oka, preko obraza i kroz kosu. Ruka koja svojom toplinom odnosi suze iz pješćanog sata i uvodi posve nov i nepoznat način izricanja vremena. Ruka koja je povukla moje čitavo tijelo i savila pod svojim. Štit koji je zatvorio sadašnji trenutak u novi stakleni sat koji nije potrebno pomicati, okrečati, dodirivati. Staklo koje je neprobojno no dovoljno otvoreno za disanje. Staklo u kojem mogu letjeti no skrivati se u isto vrijeme bez da netko primjeti barijeru što me štiti od njih. Staklo koje predstavlja kucajuće srce i pokrete prsta na koži, koji ispisuje svoje najljepše tajne.

"Nećeš nikada ostati sama".

Zatočeni u staklenom satu, putujemo sadašnjošću bez zadržvanja prošlosti. Koliko su sijećanja potrebna za veslanje u nepoznate oceane? Koliko, je prošlost potrebna za usklađivanjem daha s otkucajem srca?
Potrebna je... dok ožiljak, ne izgubi svoje linije. Kada se stopi s kožom i upije duboko u tijelo. Toliko duboko, da se ne može pronaći, ni u najdaljim sijećanjima.

"Ostani. Ne želim se izgubiti."

02.06.2014. u 22:57 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.